Drugačiji ste vi koji nosite kravate oko vrata i imate duge noge. Ne vjerujute u nikakav početak jer već ste dva koraka iza ugla i pratitie sve što vam se sjaji pred očima. Čim vidite taj pogled na našoj  lice uzbuna je za bijeg.

Nije ni čudo kada cijeli život rasmišljate o tvrđavama i bitkama koji morate vodititi, ako ništa sa samim sobom. Stalno morate se dokazivati, pobjediti, vrtiti se oko nečega. Uvijek tražite nešto što vas neće vezati i siliti na prisilnu mirnoću.

Jer to bi bilo kraj bitke. A imali biste neprijatelja pokraj sebe. Jer uvijek znate da bi ta ista osoba s velikim ocima, s tim pogledom razotkrio kakvi ste i s vremenom ti osječaji prerastu i prisnost iz kojeg izviru osjecaji kojih vi nemate. Zbog toga što uvijek morate biti prvi zar ne? Ako niste bili vi ti koji ste to našli onda nije vaše i nije stvarno nego je to zenška psiha izmislila, željela, očajnički tražila i nadmetala na vas.

Je li uvijek bilo tako? Da se osječaji, taj strah nad nekim se mora čuvat pod veliom tajnom? Jer jednostavno pokvari sve. Priznat da bi bila dio nečijeg svijeta postoje ženski križ i sram...kako znat kada trebamo šapnut njima to? A kada je bolje šutiti i pustiti da prođe samo od sebe?

Još uvijek mi treba popis tramvaja linija 31, ali ipak idem u drugi smjer. Tiha je bila noć, baš kakvu volim kada je zrak hladan ali podnošljiv. Odmah mi je došao tramvaj. Sad sam saznala sve i boljelo je ali barem potvrđuje što se zaista dogodilo. Ljudi su gradili svoj ego na mene, stekli ugled, stvorili priću gdje zaista nije postojala. Jednostavno se nekad dogodi da krivo sve vidimo, a drugi to iskorištavaju.

Zovem M dok se vozim tramvajem. Ona je ipak budna, a tako je bilo kasno. Kaže da smo to već znali, ali ipak te riječi su mi iznenadili jer je žalosno, a mogao je to reći prije.

Moram priznat da ovaj život bez ljubavi je neobičan i borim se protiv njega u potpunost. Ne mogu prihvatit da je to to, da je moj život jedno veliko ništavilo bez nekoga pred mojim očima. Gledam oko sebe, ali za sada ništa ne vidim...

Izašla sam iz stana i ostavila laptop iza sebe. Hodala sam po mraku do Bundeka, muzej i svijetla su mi činili društvo i hladan zrak je bio svugdje oko mene. Kružila sam dva puta i osjetila sam kako mi pete gore u smeđim čizmama koji nisu bile prikladne za takav podhvat. U daljini se vidjelo tenisice i noge po nasipu, ljudi su trčali po stazi i sjetila sam se svojih cipeli i kako me čekaju da i ja počinjem tjerat svoje tijelo na takve velike i brze korake koje ruše tišinu.

Blizu jezera vidjelo se odsjaj. Nisam obračala preveliku pozornost na velikom stupu toplane koji je bodao u oči i pokvario cijelokupni dojam tog N ZG san. Jer tek sam sada otkrila čari ovog kvarta preko Save. Vračajuči pogled na vodenu površinu bijeli labudi su pokazali svoji dugoljasti vrat. Bijela boja se jasno vidjelo i samo mi je potvrdilo koliko sam prepuštala sjedujuči doma, daleko od drveče bez mogulnosti da osjetim povjetarac koji se odbijao od moji novih vunenih rukavica bez prstiju.

Prolazim preko drvenog mosta. Koliko puta se možemo pohvaliti da smo hodali po drvenim daskama u jednom danu? Osim ako ne računamo stari izlizani parket u našim domovima. Gledalište je također rađen od dasaka i zamišljam to kao dobro mjesto za dvoje, za pričanje pokraj jezera, dok Avenue Mall svijetli u daljini.

Čekala sam kod Bobana i promatrala prolzanike. Veselila sam se kazalište i to što sam opet u centru. Kada je noć onda svijetla nam pruže osječaj da se nešto događa, da možemo produžiti vrijeme, ukrasti trenutke sna i pretvorit mrak u doba kada možemo najviše vidjeti.

Obukla sam visoke čizme na petu. Jućer sam također bila vani pa sam se divila samoj sebi na silnu energiju koju još uvijek s 28 godina osječam. Možda je tako jednostavno moralo biti. Očito sudbina nije priredila za mene skladan brak s djecom, kućom i autom. M također nema dečka i dolazla je prema meni u šosu i kapi koja joj je prikrivala oči. Ruke mi nisu bile hladne dok sam ju čekala jer sam kupila nove vunene rukavice, crne, ali s odsječanim prstima. Imam i nou kapu, crnu i sjajnu i osječam se dobro. Kasnije D trći prema nama bez i malo šminke a svejedno prekrasno je izgledala.

Predstavu gledamo iz 6 reda. Sjetila sam se predstavu Galeb i kako smo ja i V uživali. Ja sam tada bila obučena u crnome i crveni rajf sam imala i crveni ruž. Sječam se kako je jedva pristao ići sa mnom, iako sma ja kupila karte, a prvo sam trebala ici s M, ali ona je zbog bolesti otkazala. Da da, živio je sa mnom,  a nikada nije htio ići van...

U Njemačkoj smo. Gledamo patnju, ljubav i hrabrost jedne žene ili ludilo. Marija Braun bude sa crncem. Kada njezino dijete umre doktor kaže "Bit će crni anđeo!".

Slušamo riječi Marijine i pratimo njezin tok misli i pretvaramo ga u nešto što pripada i nama, poveznica sa stvarnim životom. U to sam uvjerena. Ja sam se zaledila kada sam slušala riječi njezine majke o tome kako ljudi griješe jer daju svojoj ljubav samo jednoj osobi i ne mogu ići dalje, nego vječno pate...

U Tkalči smo se zezale i izjvaila sam kroz osmijeh da su dvije godine prošle od prekida. Ali naravno nisu, u stvari je godinu i pol. Ali ovaj put vrijeme čini distancu i što više toga ima lakše mi je odmaknut se. Daje mi snagu da razmišljam o tome kao daleka prošlost koji je naprasto predaleko da bi vidjela, osjetila ili razmišljala o tome. Dvije puno godine kad mogu reći da sam uspiejla bez njegovog stana u Zagrebu, bez muškarca i na kraju čak imam svoje vlastito posuđe.

Marija Braun proživljala živčani slom. Žena u crvenom se tuće s muškracem za komad drva, Marijina mama joj preda broš za dva paketa Camel cigareta...kako je krkha taj ljudski život. Složenost ljudske strukture mi padne na pamet. Kako zapravo se moramo jako boriti ostati na nogama u nejvećim nevoljima.

Nakon pokušaj izlazak u Portal i u Istarski došle smo do Kino Europe. Pretvorili su taj prostor u disco, a ja sam se sjetila kako je N tata jednom sjedio s nama na kavi tamo u predvorje, "Što si tu sila? Tu je najgora kava!", rekao je kroz smijeh. Promatram prostor oko sebe i čujem glazbu 80-tih. Bila sam strašno sretna, neko novo mjesto, nova lica.

Čekam u red i ljudi se guraju. Moram čekati jer ne poslužuju Martini na drugom šanku. Preko reda naravno se ubacajuje jedan dečko u ĐEMPERU. Podsjetila me to na jucerešnju izlazak u Jabuku. Uočavale smo dečke u košuljama, prugice i đemperima. Oni su najgori. To je zapravo njihova perja čime pokušavaju obmanti žensku populaciju, privuči naivne cure koje misle da su jedine. A najgori je bio ono mršavo stvorenje u odijelo koji je kao div zaplejenio poglede svojim pušenjem i grbovim leđima.

U kino Europa divimo se novom iskustvo i M nam postaje kraljica noći. Ali s vreneom i ovo novo mjesto pokazuje svoje mane i postaje prebučno i zagušlljivo. Ljudi čekaju vani red kao da nismo u Zagrebu u propalo kino nego u New Yorku. Oko nas cure piju u prugastim majcama s ogromnom broš cvijetom. Prepozajem curu iz Muzeja Suvremenih Umjestnosti. Ima usna koja su savršeno namazene crvenim ružom. Cijela alternativna šminka je zaokupljela prostor. Priznajem, dečki su zgodni, ali jednostavno opet je nešto što je njihovo, jer mi koji nismo iz ZG ne  možemo se u potpunosti upustiti u tu šminku i govoru kroz nos.

Malo me sve to podsječa na maškare, ali pijemo pivo i smiejmo se. Dugo nisam osjećala ovako živom. Dobila sam posao, bar na kratko, stan je predivan i čak jedem jagode i jogurt nakon baleta. Da, treniram balet i čini mi se da ću biti ok.

Ipak su prošla dvije godine ;)

Zlatna i suha trava leži pokraj tračnica dok smeđa drveća je puna crvenih lišća. Netko se poigrava s nama jer mislimo svi da je prolječe iako je novi val hladnoče prisutna. Brzo putujemo ali ta trava se jasno vidi. Dok se vozimo pitam se kako se riješiti svog tereta koji nosim sa sobom...a sve je nekako jasnije sada kada se zemlja osolobodila okrutnosti zime i jednoločnosti snijega.

Zamišljam kako hodam po toj travi. Put nema kraja, a ja prolazim i vidim samo zlatne vrhove i čujem kako udraju jedno u drugo. Njema sam na sve i ne čujem svijet oko sebe. Imamo li pravo na takvo što? Jedno vrijeme biti posvečeni samo boli dok ju ne ishodamo, riješimo ili dok ne nestane? Kada bi mogla hodati tamo kroz šumu imala bi na sebi bijelu haljinu. Kosa bi mi virorila kroz vjetar i udarila u obrazima. Ne bi molrala govoriti niti slušati optužbe niti vidjeti prizore zajedničkog života. Postojalo bi samo taj trenutak.

Kada se sunce i nebo odluče poklonit nam svoje zrake, uperit pogled samo u nas znati ćemo da je došlo jedno lijepše vrijeme. Smiješno je kako priroda odluči nas oponašati, kao da je saznala za naše misle i poslikala pojedinosti naših poteškoča i vizualizirala osječaje.

Opet sam gledala drveče...ustala sam se rano, hodala do stanice, gledala muzej suvremene umjetnosti i primjetila plavi sat na križanju.

Napakon sam našla stan. Sve sam posložila u ormar. Nisam sigurna jel mogu uči u tih stvari uopče, to sam sve kupila dok sam bila jako mršava. Gledala sam prozore zgrade po noci iz kuhinje. Svašta se odvija. Parovi se ljube, skidaju majce, zagrle se. Cure kuhaju...sve sam to gledala, ali nisam namjerno se zagledala u njih. Čudila sam se samoj sebi koliko me to sve smirivalo, žute kvadrate zbivanja. Sama u stanu, sretna u svojoj samoči...a danas...zadnji put sam gledala ta drvece, putovala tom vlaku. Danas sam dobila otkaz. Ne pravi, ali kao da sam dobila. Nisu mi pridužili ugovor nego su uzeli jednu drugu prof preko veze.

Taman sam kupila jedan tanjur, dva noža i dvije šalice. Zdjelicu s bijelim i plavim prugama.

A Jučer je sve bilo drugacije. Čak se i on javio prije mog posla, nakon toliko dugo vremena...naravno da sam sretna zbog toga, što ipak nisam zablokirana, što je moja zelena točka bila vrijedna javljana, pažnje...A mi je poslao SMS...Mrvice je pisao, ali što da kažem...bar sam nešto potvrdila jer priznao da ga nešto muči, a mislim da znam i što.

Taman sam smjestila staklenu kockastu vazu s ljubičastim kamenčićama i cvijećem, pokolon od bivše učenice...i sada moram na biro s prijaviti.

Svaki da predaješ, govoriš, gledaš kako spoznaju stvari i onda shvatiš da zobg toga što nisi u zbornici se smješkao, uspio ostaviti dojam ti nisi za tu školu.

Dok mi je govorio da mi je petak zadnji dan briznula sam u plać. Zmaj je sjedila sa svojim smeđim lakiranim noktima i jahačkom odjećom i gledala je u njega. Kada sam se vratila s WC-a zamolila sam da napusti sobu. Otišla je, a ja sam se opet borila s vjetrenjačima, ali bar sama, bez glavne redateljice predstave.

 Po najvećoj zimi vjerno smo putovale kroz snijeg. Vidjelo se samo stara škola, polja i ta nova škola koja je bodala u oči. Ima nešto crnoga po tim bijelim ciglima, nešto neobično. Da sam znala da će ovako završiti otišla bi puno prije, ne bi toliko pušila na kolodoru, onako pod streom, ne bi mi titralo oko, ne bi osjecala bolove po cijelom tijelu...

Sad opet sjedim u stanu. Moram ići kupiti cigarete. Viroza i je prošla, a duh? još je tu ;) Nekako prolječe dolazi i ja sam napokon na mjestu. Bez posla da, ali optimisam mi se vratio i znam da sutra nešto drugo me čeka. Veselo, veselo, bez posla, ali ipak VESELA kroz trnoviti život koji nekad nam da predah i trenutak da budemo veseli.

Tražila sam stan po Zagrebu. Prošli put sam pogriješila. Nisam htjela ponoviti tu grešku, nasmrzavat se, doći na posao nepočešljana, neoprana, nezadovoljna. Bila am kod D i zaokruživala je oglase za mene. Zoveš. "Zauzeto!" "Iznamljeno!" "2500, da da 1 sobni" "Koliko iznosi racun za grijanje?" "Pa koliko vi volite grijate pa platite" "Ma upališ drugi radijator samo ako je -20"...

Probudila sam se rano ujutro. Cijelu subotu sam imala za pogledat stanove. Kiša pada i osječala sma se odmorno. Noć prije nisma bila do Jabuke jer M je morala raditi, a i uhvatio me plač zbpog svega. Stalno se vračam na njega, na njegov stan. Nekako u sječanju mi ispliavaju prizore kuhinje koju nisam izrizito voljela. Ali sječam se jer mi nedostaje ili jer sam provodila tako puno vremena tamo. Onda se sjetim kreveta plavog i novi madrac koji sam ja kupila. Sječam se golih zidova i ružan kauč sa cvijećem iz Njemačke. Grinje i grijnje...ali ležala sam tamo, upijala zrake sunca, voljela njega. On najčešce se nije sjetio mene zagrliti tamo, ljubiti...

Ali da se vratim na subotu. Hodala sam do tramvaja. Moram priznat da iako znam da neću vidjeti M svejdeno uvijek se nadam da će biti u tramvaju i da ćemo se slučajno sresti na križanju Vukovarske i Držićeve. Zapalila sam cigaretu iako znam da mi uopče ne pašu i čekala sam peticu. Možda ga vidim i u tom tramvaju. Kod žene nada očioto umire zadnje jer očito ako nije niti dio mojeg SMS života kako će biti i u stvarnosti, jendostavno neće biti ništa od toga.

Imala sam dogovor za dva stana u Savskoj i jedan u Sopptu. Svo troje na na slovo S. U Savskoj čekam kod autosalona i dođe straiji gosdpodin. Naravno, to nije u zgradi, ikao je tvrdio da je i hodam po neobicnim stepenicama. Osječala sam užasnu nelogdu dok sam gledala prema stropu i uočila neonsko svijetlo i zeleni tapison. Električni radijatori bode u oči i izgledaju kao lavovi s otvorenim ustom koji ispušta toplinu i krade one silne kunice koji tako teško zarađujemo. Gledam kroz prozor i vidim tramvaj. U hodniku nema grijanje i smišljam kako ću što prije otiči od tamo.

Hodam do Savske 179 and what do I see? Restoran, trgovinu sa cipelama...nisam ni išla pogledat stan. Neću živjeti povrh njih kao miš koji se ušulja u tuđem prostoru i boravi među svima iako je nevidljiv. Sjednem u Retro na kavi. Čitam novine i nazove me vlasnik stana iz Sopota. "Samo mi je važno da je zgrada!" "NMitko ti neće smetati, zgrada je!. Napokon. Toplana! Stan! na katu je!. Novi Zagrenb mi nije osobito drag. Vidim i Travno u daljini i put koji smo ja i prof hodali toliko puta. To je sigurno i utjecalo na moj razum dok sam ostavljala V. Kako sam mogla biti tako glupa? Mrvice koji je on mene bacaoi u tim šetnjama su bile toliko sitne da ne znam kako sam ih uopče i osjetila. Ali gutala sam ih. Vidjela ih naprosto i kada nisu postojale. Nisi pokazivale na neki stvarni put. Nema traga. Ni jedna ptičica se ne može pohvaliti da se najela nakon naših koraka...

Dakle, pratim put do Dione i gledam zgradu. Nije osobito lijepo ali vidim i drvece okolo i nesto je novo. Lift ne radi jer je netko ostavio vrata otvorena na 3 katu pa hodam pješke. Postanar otvara vrata i vidim te prekrasne zidove i moderan stan je pred mojim očima. Zamišljam kako se vračam doma s posla, ležim u krevet i slušam Depeche ili gledam TV. Ima ogroman ormar, moderni, gdje mogu odložiti svoju robu. Kuhinja je prekrasna, zamišljam kavu s prijateljima.

Na jedamput ovaj ZG život ne čini se tako ni loš. Sopot. Moj novi kvart.

Dok sam se vozila tramvajem kod Avenue Malla slušam pjesmu Shame, shame, shame on you i smijem se. Jer večina Zagrepčana misle da mi podstanari ćemo punit njihove đepove tako da živimo u rupama, u raljima depresije smao zato što postoje zidovi i krevet. Shame on you! Ali ipak postoji nešto normalno. Hvala na N ZG koji nije u srednjem vijeku, gdje postoji toplana i prave zgrade.

Bilo je petak navecer. Nisam uspijela ići do Jabuke jer sam zaspala na kaču, ali dok sam bila na Facebook sam uspijela kupiti kartu za Depeche Mode. Mjesecima govorim kako bih išla, a nikako da nešto poduzmem. A sve te pjesme su me pratile kroz život i posebno dok sam učila za stručni ispit. Dovukla bi se tih deset minuta od posla do stana i ležala na krevetu i stalno ih puštala. Ali posebno volim kada ih čujem na radiju preko mobitela, svaki put kao da je prvi put da čujem te pjesme. Oako kao slučajno. nekako ih često puštaju u ranu zoru dok je još mrak a svi hodaju energično prema poslu. Neki dan san čula Shake the disease u Držićevoj, a I Feel You je bilo kroz onu šumu. Sjetila sam se tih snjiženih grana na koncertu.

Nedjela je veliki dan. Jedem čokolinu i gledam novu haljinu koju sam kupila. Ljubičasta je. Gornji dio je bez rukava, a donji dio je od baršuna. Taman bi bilo za koncert. Zamišljala sam to na kratke crne samtarice, ali nažalost nisam zašila rupu na šavu. Odlučim se za zelenu tuniku jer sam znala da će biti vruće u dvorani. Našla sam I torbicu i dobro sam se osjećala. Naravno da sam puštala malo DM na laptopu kao i svaki drugi dan i fenirala kosu.

U stanu je bilo tako hladno jer ne znam ništa o plnskim pećima. Ruke su mi bile hladne, ali veselila sam se koncertu.

Z i P su me čekale kod Dione. Napokon putovanje koji nije za Dugo Selo, išli smo u potpuno drugi smjer.

Parkiramo na malom dijelu pločnika. Snijega još uvijek ima. Gledamo oko sebe. Remetinac se dosta promijenio. Hotel I nam ostaje vodila po kvartu kao i nekada kada smo išli k B i D na zabave. Gledam Arenu i podsjeca me na cvijet.

Vrijeme je za piče.

Pijem pivo koji je malo pretopao, ali i dalje osjecam se dobro. Pričamo o Pokeru, o Brbiru, o koncertima, o svemu. Kako je život lijepši čim se svi družimo. Preko tjedna smo zarobljeni u tuđm svijetu dok se naš um bori za prevlast.

Kraj garderobe ugledam R i M! Promatram M i čini mi se kao da joj je lice ispijana, mršava, ali izrizito lijepa u svakom slučaju. Sjećam se kako su mi pričali da će doći na koncert. Tada nisam još imala karte. Prirodno se grlimo. Tek sam njegovu curu upoznala jednom ali bilo je dovoljno da se dva Raka spoje. Na tom vjencanju sam nosila minicu i puno crnih misli u glavi, ali smo dosta pricale o tome i o problemima i ljubavi i naravno Depeche. Sigurno ćemo ići u Jabuku jedan vikend. Moram prestat zaspati na kauču u odjeći.

Oni su na Jugu. A ja ima kartu za Istok dolje. Prof iz kemije ima kartu za Zapad, a Z i P imaju za Fan pit. M i A isto imaju karte za Zapad, a i F ali isma ni mislila da ću njih sresti.

Nitko u Areni nije upoznat s pojmovima ISTOK ZAPAD JUG pa nekako se pokušamo smjestiti. Redar u kričevoj narančastoj jaki pokazuju gdje je istok, ali kaže mi da mogu bilo gdje otiči. Uputim se naravno prema Zapadu.

Arena je baš zablistala. Sretnem pokraj stepenica jednog dečka "Jesu li sjedala numerirana?" "Ne, mozes bilo gdje" "Je li bolje sjesti ili stajat?" "Meni nije to koncert na koje se sjedi!" "Da, u pravo si". I tako. Ugurala sam svoji sivi pletani šal koji mi je mama napravila od grube runske vune i  koji imam od svoje pete godine, novu plavu kapu i rozu đemper koji mi je D poklonila u kaput. Zavežem remen i zamolim jednoj curu na tribini ako mogu taj vuneni smotuljak staviti pokraj njezinih nogu. Pristane s osmijehom. Ipak nije bilo mjesta na garderobi jer sam trebala biti na Istoku?. Stojim na stepenicama i razmišljam o odlasku na WC. Idem. I taman čujem pljesak dok se žurim nazad.

Sve sam vidjela. Uživala sam u svijetlima, gledajuči pozornicu i njihova sišinuša lika, pogotovo David kako pleše kao cowboy iz Las Vegasa zalizan i obučen u crnom prsluku.

Pojavili su se crne vrane na ekranu. Stihove Walking in my Shoes su odzvanjele i pjevala sam na sav glas. Istina znaš. You'll stumble in my foosteps...očito bol je prisutna svuda oko nas. Neizbježna je. Puno puta sam ih slušala kao mala ni slutujuće da ću i ja doživjet sve to o čemu pjevaju. Ne pretjerujem. Bol je čovjekova tamnica u kojoj nema izlaza. Ali samo neko vrijeme. Čii mi se da s vremenom se pojavi jedna vrata i jednostavno prijeđemo ne drugu stranu. Nekako nažemo ključ.

Cure su sve obućene u crnome. Ja nisam bila. Iako danas jesam išla na posao u crnoj boleri, crna majca i srebrna ogrlica. Z je imala super remen, ali na koncertu se dosta naljutila na oraganizaciju koncerta.

Stalno su mene i tog plavog dečka sa stepenica gruali sa svojim pivama i jedan dečko je čak nosio kokice. To me nasmijalo. I ja sam u jednom trenutku imala želju za pivom...srela sam taman Z i P koji su išli gore po stepenicama i pili smo i pušili u predvorju. Zabranjeno je, ali svejedno bacamo pepeo na pod.

Vidim neko crno stvorenje i shvatim da je to prof iz kemije. Koja sreća! Taman ide na WC, ali ne mogu ju čekat jer čujem Home i upozori me redar da ne smijem pušiti. "Ali vidjela sam ljudi koji puše stalno!". Pušim i dalje. Gledam njih. Pjevam. Plešem. Živim.

Hodam po ulici i što vidim oko sebe? Zagreb boys ili zagrebački dečki. Kakvi su oni? Reći ću vam. Izgledaju kao spoj klošara i šminkera. Da da. Upravo to. Pletana kapa, izlizane traprice ali obavezne Lacoste majce ili cipele. Diesel im je isto u ormaru. Obično hodaju u paru s drugom zagrebačkom snobom. Imaju neki od njih one nove velike naočale, a neki imaju pilotske. Jako su visoki i ne gledaju cure. Ne spuštaju pogled oko sebe. Opčenito zagrepčani pripadaju jednoj prošlosti. Predivan je grad, ali nekako mi je sve to čudno. Liče na Dolcu. Srednji vijek. Hladno, sivo, lijepo, a opet...oni su planinari, cool cats, nosači pletenih šalova, izgubljeni u novom valu. Oni su tako cool da ne mogu to opisati dovoljno. Njeguju taj klošarski izgled, a žive na brdima starih obitelji u starim stanovima gdje se plača plin velikim novčanicama, ali ipak to je Zagreb s lijepim stanovima u kojim još uvijek neki imaju kamene peči.

Onda postoji onaj isti tip Z Boy, ali slabijeg imovinskog stanja. On je taj s Trešnjevke koji živi s mamom i tatom i bakom i djedom, dijeli sobu s bratom i pizdi jer ne može dovesti cure. Ali novčanik rado otvara kada ugleda mali znakić ili potpis na svojoj robi. On rado isprobava svoje Diselice i prodavačice mu se dive i govore kako mu prekrasno stoje.

Zagrepčani su jako pametni. Pogtovo Z B. Oni su završili fakultet. Imaju i svoj slang, da! poseban govor i riječnik (mnogi mogu govoriti kroz nos he he). U Novom Zagrebu cure su poznatje kao TREBE, dok u centru mislim da ih zovu KOMADI.

Ponekad se pitam zašto mi nijedan Z B neće pogledati. Nije da sam ljubomorna, samo mi je neobicno. Nije mi jasno, a to ne volim, kada mi stvari nisu jasne.

Veliki umjetnici ulice? ili poseri novog vala? That is the question.

Oh, zaboravih spomenut RAY BAN. Da da. Kao da dvojnici James Deana hodaju naokolo također i u ženskom izdanju. Priznajem, ovo proljeće sam skoro kupila STARKE, ali ipak nisam. Nisam podlegla zagrebačkom štihu.

Tu sam studirala i završila faks, ali tek nakon te prekretnice sam upoznala pravi Zagreb, bez onih silnih ljudi iz svih strane Hrvatske. Predivan grad, ferale, tramvaja, HNK, muzeja, gornijeg grada, Jarun...and Zagreb boys. Kipovi ovog grada koji nose teret umišljenost, pamet, snobizam i obsjednutost s markama. Ali njima je dobro. Očito se uklapaju u ovom gradu dok mi ostali samo možemo primjetiti kako smo nezamijeceni dok hodamo gradom.

U zadnje vrijeme vrača mi se njegova hladna sjena. Pristutan je u svim oblicima, pogotovo kada je u mojoj glavi  mjesto za najveća tuga. Vidim njegovo lice, savršen život, ta cura. Daleko je, u jednom gradu gjde neću više gledat one košarice kod gradske vječnice i ona replika od kipa. Suze mi oći po ovom hladnom vremenu kada priroda nas kažnjava bijelim snijegom koju obožavamo gledati, ali dirat, osjetiti, to je druga stvar. Osim naravno kada se radi o pahuljicama. Sitne i jednistvene, to možemo podnjeti. Čak na trepavicama. Ali on ne dolazi u mojim mislima kao pahulijice nego je nešto drugačije, sasvim nešto nejasno i želim da prestane.